Položaj
invalida u našoj državi je opisao jedan moj drugar, koji je i sam invalid, na
jedan veoma šaljiv način: "Osoba sa
invaliditetom koja sjedi ispred nekog kafića osjeća se toliko diskriminisano
kao da je tamnoputi istetovirani gej invalid sa minđušom u nosu koji ima 150
kilograma i koji se moli nekom sasvim drugom Bogu. Da, živimo u takom podneblju
i u tom vremenu."
Ono što
je najveći problem svakog invalida je odnos društva prema njemu. Nije lako u
ovom društvu biti "poseban". Međutim, ni to nije toliko važno, koliko
je važno kako se sam ti, kao neko sa hendikepom, posebno i zapostavljeno
osjećaš - to je najvažnije.
Mnoge
osobe sa posebnim potrebama... čekaj, mislim da bi bilo bolje da se prvo
riješimo ovog učtivog i podmazanog izražavanja i zamijenimo ga sa opuštenijim,
iskrenijim i surovijim, sa jednom suvom i kratkom rječju koja glasi: "bogalj".
Mnogi "bogalji"
se vrlo dobro nose sa svojim problemom, jer ne mare za odnos društva prema njema.
Formirali su neki svoj svijet i odnos prema društvu, koji izostavlja
samosažaljevanje i nepomirenost sa stvarnošću. Neki se sa time nose toliko
dobro da se to čak može nazvati ne hendikepom, nego "blagoslovom"
koji ih je učinio jačim nego bilo koju zdravu osobu.
"Nikad ne zaboravi
šta si, jer drugi ljudi neće. Nosi to kao štit na sebi, i nikada neće moći biti
upotrebljeno da te povrijedi." kazao je jedan mali "bogalj" u
jednoj knjizi, i mislim da je to rečenica sa kojom bi svaki "bogalj"
trebao da ujutru ustaje i uveče liježe.
Gdje
god da ideš i šta god da radiš, uvjek imaj na umu da ljudi vide tvoj problem, i
da, većina njih, ne zna kako da se ponaša prema tebi i često im bude neugodno
koliko i tebi. Nemoj da te to ljuti ili žalosti, jer to je realno.
Sažaljenje je čekić koji
lomi invalida
Zašto
sam odbio da koristim sve te učtive izraze "osoba sa posebnim potrebama, hendikepirana
osoba..."? Zato što je to nešto što je najmanje potrebno ljudima sa zdravstvenim
problemima.
Čovjeka
bez noge ćete prije povrijediti ako mu se javite sa "Đe si care, šta
ima" a krajičkom oka gledate u praznu nogavicu koja se njiše na vjetru,
dok se on svom težinom oslanja na štake, nego da mu kažete "Đe si
jednonogi" i gledate ga pravo u oči sa iskrenim izrazom na licu, ili se
našalite i kažete: "Trčao sam danas 10 kilometara, pao sam s nogu, tebi je
lako" i "podapnete" mu praznu nogavicu, na šta se zajedno
nasmijete. To znači da ste obojica u suštini zdravi, a to je najbitnije.
Mogao
bih da navedem još mnogo primjera, ali to bi uzelo previše prostora i vremena i
meni i vama.
Ma, evo
vam još jedan primjer.
Ako
čovjek bez jedne ruke pokušava da odreže sebi šnitu hljeba i malo se muči pošto
mu je nezgodno sa jednom rukom, ono što NE trebate da uradite je da mu "otimate"
nož iz ruke (a to većina ljudi radi) da biste mu vi odrezali, jer ćete ga tim
činom uvrijediti jer ističiete njegov hendikep i ne poštujete njegovu želju da
to sam uradi. Dakle, pustite ga da to sam uradi i ne "trčite pred rudu"
željeći da budete dobronajmjerni, pomozite mu tek kada to od vas zatraži.
Suština
je, dakle, da ono što svakom invalidu najmanje treba je sažaljenje, jer to ga
čini još posebnijim i hendikepiranijim, a to mu najmanje treba.
Zbog
svega toga, ovom društvu je potrebna neka vrsta osvješćivanja u tom pogledu,
neko podučavanje, ozdravljenje. Jedino tako ćete učiniti dobro ljudima sa
posebnim potrebama.
Država i organizacije
Kakav
je odnos države prema invalidima i da li ih ona
diskriminiše? Odgovor je: Ne diskriminiše ih. Čak se država, ruku na
srce, prema osobama sa posebnim potrebama ponaša sasvim ravnopravno kao prema
zdravim osobama - boli ih briga za njih. Glupo je očekivati od države, koja je
i sama svojevrsni "invalid", bilo kakvu podršku i privilegiju zato
što ste osoba sa posebnim potrebama, pa da od nje dobijete neki posao da opstanete
i ne ostanete izolovani od društva, jer država ne zapošljava na taj način,
nego... znamo već na koji način.
Šta
država treba da uradi da se to stanje promijeni? Ne znam. Neka pogledaju kako
je u stranim zemljama koje su to riješile na pravi način. A kako je to kod
stranaca? Ne znam, nisam bio. Ali čuo sam da se u mnogim sređenijim državama
prema "bogaljima" odnose baš kako bi i trebalo; kao prema ljudima sa
posebnim potrebama, i te potrebe im budu ispunjene, zbog čega su integrisani u
društvo, u kome se osjećaju ravnopravnije, a ne kao vanzemaljci.
Odajem
čast i poštovanje svim organizacijama koje se svojim radom trude da pomognu "bogaljima"
u pruže im pomoć u skladu sa mogućnostima.
Nadam
se da se niko nije uvrijedio na izraz "bogalj".
Na
kraju još jedna stvar.
"Međunarodni
dan osoba sa invaliditetom" je glupost kao i svi ostali "Međunarodni
dani bilo čega", jer time se narod poziva da na taj dan razmišlja o odnosu
prema invalidima i njihovom položaju u državi i društvu, a kao i obično, svih
ostalih dana ćemo to zaboraviti i razmišljati o nečemu drugom, jer svaki dan
postaje "dan nečega". Razmišljajte o svemu u svakom trenutku a ne
samo na "Dan toga".
S poštovanjem,
Jedan "bogalj" 